Izgubljeni u čekanju

Za psihološku egzistencijalnu dramu s elementima trilera i melodrame Djeca jeseni, kinoprvijenac redatelja Gorana Rukavine, vežu se određene kontroverze. Osim što je riječ o projektu koji je zbog financijskih nevolja neočekivano i u posljednjem trenutku povučen s programa prošlogodišnje Pule, da bi u redovitu kinodistribuciju krenuo tek gotovo godinu i pol poslije, posrijedi je i ostvarenje čijeg je producenta i scenarista Zvonimir Munivranu još u vrijeme priprema pisac i novinar Renato Baretić optužio za plagiranje priče svog romana Pričaj mi o njoj. Baš kao i u romanu, vremenom radnje većim dijelom smještenu u Split tijekom Domovinskog rata, i protagonist je Djece jeseni muškarac (u romanu odvjetnik, a u filmu forenzički patolog) na pragu srednjih godina, koji se s osmogodišnjom kćeri pokušava nositi s činjenicom da im je supruga i majka nestala, u prozi kao ratna izvjestiteljica u Slavoniji, a u filmu kao sudionica arheološke ekspedicije u Boliviji. I romaneskni odvjetnik Tomo i filmski protagonist Marko naglašenom su tragikom, tugom i iracionalnom autodestruktivnošću obilježeni likovi koji će se upustiti u više (Tomo) i manje (Marko) čvrste i strastvene veze s drugim ženama. Usprkos tome što se u obama slučajevima stvaraju nepotpuni ljubavni trokuti koje s protagonistima i novim ženama u njihovim životima zatvaraju nestale supruge kojih sjene stalno lebde nad svim likovima, ne može se govoriti o plagijatu, već tek o okvirnom posuđivanju najvažnijih likova i osnovnih crta njihovih međuodnosa. Treba reći i da se Goran Rukavina u paru sa scenaristom Munivranom izgubio u ponešto trivijalnim karakterizacijama, rastresitoj dramaturgiji i nezgrapnom prepletanju dviju narativnih linija.

Ugođaj tjeskobe i nesreće prisutan je tijekom cijeloga filma

Već od prologa, u kojem Marka i njegova kolegu zatječemo dok na patologiji dvjema uplakanim ženama pokazuju zemne ostatke nekog njima vrlo bliskog, jasno je zadan tragični, tjeskobni pa i melodramski okvir filma. S jedne strane autorski dvojac ugođaj tjeskobe i stalne nesreće isprva razmjerno efektno razvija i nadograđuje, da bi s vremenom i zbog djelomične zalihosti, odnosno ponavljanja nekih istih ili sličnih situacija, ipak došlo do zasićenja i izazivanja kontraproduktivnog gubitka gledateljskog zanimanja. S druge strane, početnu dramsku situaciju i napetost autori također nepotrebno višekratno ublažavaju i razbijaju dvjema, a posredno i trima, segmentima odnosno epizodama. Prva od njih je ono što se ispočetka čini usporednom narativnom linijom o upoznavanju Markovih roditelja negdje oko Udbine 1971, o čemu protagonistu jedne noći na klupi u zagrebačkom perivoju pripovijeda njegov otac, da bi se uskoro pokazalo kako je riječ tek o humorno-romantičnoj anegdoti bez jasne svrhe, jer iz nje ne samo da ne doznajemo ništa bitno o Marku nego ona nije ni duhovita. Drugu predstavlja niz većinom gotovo monokromatski plavim koloritom te kičastim likovnim i vizualnim prosedeom realiziranih protagonistovih snova, koji donekle i funkcioniraju kao svjedočanstvo njegove odanosti voljenoj supruzi, no koji ponavljanjem mrve dramsko tkivo na način sličan mrvljenju slova na uvodnoj i završnoj špici. Treća je, pak, apsurdna i dobrano nesuvisla scena s bračnim parom u problemima koji posjećuje istog psihoterapeuta kao i Marko, u kojem muž od supruge zahtijeva da se tijekom vođenja ljubavi maskira u kokoš (!), a za koje će se poslije ispostaviti da su Markovi susjedi kojima će zabunom dospjeti jedno od lažnih pisama njegove u Boliviji nestale supruge Maše.

Ta pisma protagonistovoj kćeri Mariji već tri godine piše odvjetnica Lidija, žena koja voli Marka, koja mu se pokušava emotivno približiti i koja želi pomoći njemu i kćeri. No u svemu tome sprečava je Markov oklop sazdan od introvertiranosti, grubosti i naglih promjena raspoloženja, pa on tako u jednoj sceni Lidiji kaže da ode i više se nikad ne pojavi, da bi je već u sljedećoj molio za pomoć. U odveć manirističkoj interpretaciji Leona Lučeva, eksplozivan protagonist antipatičan je lik i gledatelj ga ne uspijeva razumjeti niti s njim u dovoljnoj mjeri suosjećati. Teško je sasvim razumjeti i motive odvjetnice Lidije – također maniristički i na autopilotu tumači je Judita Franković, koja kao da je upravo stigla sa seta serije Počivali u miru, što ju je s Koraljkom Meštrović kreirao upravo Goran Rukavina. Najbolji glumački dojam ostavlja mlada Anamarija Mandić u liku Marije, bistre, zrele i tek povremeno starmale djevojčice koja svijet i probleme odraslih razumije bolje od njih samih.

Nejasno je i zbog čega su autori u postupnom slaganju puzzlea Markove intimne i obiteljske drame posegnuli za nesvrhovitim elementima trilera, pa se gledatelje stalno drži u neznanju i zavodi na krivi trag glede suprugine sudbine i okolnosti njezina nestanka. Razloge tomu kao i ostalim navedenim nedostacima možda je u dominantno televizijskom Rukavininu zaleđu, jer je osim Počivalih u miru dosad radio također na elementima trilera obilježenoj seriji Loza te na sapunicama Najbolje godine i Larin izbor. Od vrlina svakako vrijedi pohvaliti ugođajnu fotografiju Darka Drinovca, naglašen urbani predznak s učinkovitom uporabom prirodne scenografije Zagreba te uspjelu glazbu Davora Devčića koja pojačava dramsku tenziju, možda i više no što sama priča to zaslužuje.